Google+ Followers

subota, 17. veljače 2018.

TEKST ZA SVE, KOJI SE OSJEĆAJU DRUGAČIJE


U koliko ste ljudi u životu uprli prstom i rekli on/ona su čudni, a ustvari samo Drugačiji? Ljudskim Bićima je sve čudno što iskače iz šablona, što nije dio sistema, koji je njima poznat i koji prihvataju vjerujući da je to jedini način da prežive.

No, zašto se društvo grozi Drugačijih i ko su oni zapravo? To su najčešće ljudi koji razmišljaju svojom glavom, koji se usuđuju raditi stvari prije drugih, koji ne robuju šablonima, Individualci, Vizionari ili Sanjari.

No, prije nego budem ispisala ove retke o Drugačijima, da se osvrnem na Iste i njihov pokušaj da se predstave kao Drugačiji, pa pominju Galaksije i Dimenzije iz pomodarstva. No, jedan mudar čovjek je davno prije nego se rodih rekao: „Kad majmun uzme da svira saksofon to ga ne pretvara u muzičara.“ Možda bude muzikant, a takvih je sve više. :D Neki se ljudi ne daju tako lako omesti, pa me podsjete na reklamni slogan. Tako da se neke stvari ne mogu kupiti novcem (značajnim pogledom kojem je pametnom dosta), a za sve ostalo tu je lopata ili tava.

Pa sad da krenemo o Drugačijima.


Istorija je puna primjera, gdje su Drugačije spaljivali. Sve ono što se nije uklapalo u mjerila društva smatrano je da treba uništiti prvom prilikom, kako ne bi ometalo većinu ili slučajno im pokazalo da postoji mogućnost da koraknu naprijed, dok stoje na jednom mjestu, a prijeti im se da u ogradi koja nije mnogo visoka je sprovedena struja. Kako da ne? Da li je iko ikada uspio da slomi jedan prut? Naravno da jeste. Da li je iko ikada uspio da slomi 15-20 pruteva u istom trenu? Naravno da nije! Shvatate o čemu govorim.

Da li je teško biti Individualac, a ne biti grupnjak/masnjak, koji moli za mrvice tuđe pažnje. Svaki put se iznova obradujem kad vidim na ulici Individualca. Nekoga ko sa energijom, odjećom, detaljima izražava svoju kreativnost i stvara čuda. Pogledi Individualaca su različiti. Neki hodaju gordo, drugima se u očima vidi strah naučeni da se ljudi okreću za njima i upiru prstom. No, kako kažu stihovi jedne pjesme: „Smiješni nisu u areni, već  su gore - na tribini.“

Vizionari su ljudi, koji imaju toliko kreativnih ideja, koje ne pripadaju vremenu u kome postoje, ismijavali su ih vjerujući da su njihovi izumi glupost. „Ma da, baš će čovjek letjeti - ptice lete, pričaćeš sa nekim ko se nalazi na drugom kraju svijeta, zemlja je ravna ploča inače bi voda iscurila“ i slične ideje. Ma koliko bili čudni za svoje vrijeme, oni su svoje izume doveli do kraja. I kad bi im rekli da opet nisu uspjeli, samo bi još upornije pokušavali naći rješenje. Danas recite bilo kom naučniku da nije uspio, samo će vam se nasmijati u lice, jer zna da greške ne postoje, samo nije podesio sve parametre, kako bi izum radio. Ti entuzijasti i „gluvi“ ljudi, koji su išli svojim putem i nisu se obazirali na „ometače“ su ostali zabilježeni u istoriji. A ometači, samo ih je prekrila zelena trava, kad je došlo vrijeme da pođu. Iskreno, ponekad se pitam kako je Tesla uspio da preživi. Imao je izvanredan Um, da li je svijet već bio evoluirao, pa su ga samo smatrali čudakom, te ga zato nisu ubili.


Sanjari... Eh ova kategorija. Svi smo mi sanjari, dok smo mali. Dok nas kolotečina života ne preuzme pod svoje i dok svoje snove ne zaboravimo. A zaboravimo ih ili ih negdje po putu izgubimo, jer nam kažu da su snovi tu da se sanjaju, ne i da se ostvare. Da je život surov ili borba, da su ljudi zli i nekako se osjećamo nedovoljno spremnim za život. Sanjari su i odrasli Ljudi, koji kreću da sve grade ispočetka, koji se usude skinuti jaram i okove, koji ih sputavaju i krenuti bez obzira što im se drugi smiju, što dobacuju da neće uspjeti, jer niko nije prije njih. A čujte, svako mjeri prema sebi! U početku se svađaju sa okolinom, a onda shvate da ne vrijedi. Puste ljudi da misle kako umiju da misle i rade po svom. Guraju ih, ako se raduju sitnicama. Bivaju čudni, ako plaču, jer ih ne razumiju, opet nije sve sa njima u redu i slično.

To razumijevanje je moja čuvena životna boljka. Ne mogu ljudima objasniti niz koji vidim, koji je mnogo jednostavniji. Imam osjećaj da ljudi oko mene nepotrebno komplikuju svijet, život i sve u šta vjeruju.

No, zašto je moja malenkost Drugačija? Zato što se ne ponašam u skladu sa današnjim uvjerenjima, ne stavljam pet kila šminke na sebe. Šminkala sam se „vidljivo“ – u srednjoj školi. Ne nosim štikle, lance i katance oko vrata, a ni metaforične oko nogu, ne dam se ubijediti da je išta nemoguće ostvariti. Čuj to, ostavila sam siguran posao, da bih išla za svojim snovima. Ko još boji kosu u narandžasto? Prstenje nosim na palčevima, „Kojoj ti vjeru pripadaš?“ kako me pitaše. Čuj to slavi Kinesku Novu godinu (i to dan prije objave ovog teksta), vezana je za budizam, Daleki istok, a kupuje adventski vijenac i kiti jelku jer joj je se dopada duh, koji vlada tih dana. Kad mi kažu da još nisam načisto šta želim. Odgovorim, da volim spajati nespojivo, jer u mojoj glavi kao i prirodi nema granica. One su samo na kartama iscrtane.

Imam petlju, koja prema mišljenju većine ide uz muškarce. Šta ćete, nisam ženstvena. Ne mislim da će iko ostati sa mnom ako ga zavežem za sebe. Ostaće, ali ustajali vazduh. Vrata i prozori trebaju uvijek biti otvoreni, da bi mogli disati. Ne bojim se pitati, kad me nešto zanima i ne dam se otresti, dok mi se ne objasni, zašto je to tako. Stojim iza svojih riječi i djela, kako reče meni draga osoba, čak i kad ih se „ne sjećam“ :D i još štošta.

Kažu ljudi, da se ne može biti prorok u svom selu. A šta ćete? Možda su u pravu.

A i osjećam se kao onaj pijetao iz poluposlovice. „Pijetao koji prvi zakukuriče, probudi ukućane u nedoba, završi u supi.“ To moje viđenje stvari i osjećaj da nešto ne štima, dok svi vide idealno često kažem naglas. Šta je to moj um prepoznao, ne znam, ali jednostavno će se nešto desiti na određeni način. Vidim „linearni slijed“. Uostalom, nije tako teško predvidjeti reakciju osobe, koja se kroz život vodi Razumom, jer se ponaša po šablonu. Tačno ima obrazac i ponavlja ga sa neznatnim razlikama. Bukvalno kad provalite nečiji obrazac, možete tačno pretpostaviti kakvu će imati reakciju kad date jedan komentar, a kakvu kad to sve kažete sa drugim redom riječi u rečenici. A tek red riječi u rečenici što je zanimljivo proučavati. Šta sve ljudi kažu o sebi, oduševili bi se. Nije potrebno da naglase određenu riječ, dovoljno je da je stave na određeno mjesto u rečenici i tačno znate šta su zbilja mislili, kad su vam to rekli.

I kažu da je loše biti čudak i van sistema! Samo ću se nasmijati. :D


Živjeli vi meni dragi „čudaci“, vi nevjerovatni stvaraoci (ne)Realnog, koji se usuđujete biti Drugačiji i koji mi sve češće dolazite u prostor. Lijepo je znati, da postojite.

objavljeno na http://amazonke.com/2018/02/17/tekst-za-sve-koji-se-osjecaju-drugacije/

petak, 16. veljače 2018.

🦉📚🗃️🗝️🌸🌺 NIJE SVE UVIJEK, KAKO SE ČINI...

Ovaj tekst nastaje, kako bi pokazala, da ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo što vidimo, dok ne izučimo pozadinu nastalog, jer stvari nisu uvijek kakve se nama čine i zato što je nevjerovatno, šta uspije učiniti zla osoba od simbola nečega lijepoga.

Postoje simboli, koje čim vidimo osjetimo bijes ili ljutnju. Zašto uopšte osjetimo te emocije? Zato što smo mi prepoznali šta ti simboli znače. Jedan od takvih simbola je sigurno „svastika“, koja nas svakako podsjeti na ludu ideju jednog Ljudskog Bića, podsjeti nas na nezamislivu ludost i strah, koji pretvara Biće u zlo. No, znate li da „svastika“ nije pala sa neba Hitleru, već da u hinduizmu, budizmu i jainizmu ima svoje dublje korijene, te je čest motiv i sarija, jer ona simboliše LJUBAV, RADOST I BLAGOSTANJE.

No, u rukama pogrešnog čovjeka je dobila nakaradno značenje. Isto kao što se Niče i djelo „Tako je govorio Zaratustra“ vezuje za nešto loše i opet gle za Hitlera.

Svako, ko je pročitao ovu knjigu, svjestan je vjerujem, šta je Niče mislio kad je rekao, da je Bog mrtav, kojoj je „religiji“ pripadao i šta znači pomen Nad-čovjeka. No, ljudi su vidjeli samo misao, kako im se Bog ubija i kako se pojavljuje Nad-čovjek,koji je gle iznad drugih ljudi i Boga.

Ali ima tu još nešto zanimljivije čak. Znam dosta ljudi, koji kažu da vole čitati djela Hessea i koji cijene njegov rad. Znate li da je i njemu inspiracija bio upravo Niče?

Pogledajte samo, šta dva ljudska Bića, čak iste nacionalnosti mogu učiniti? Jedan postane pacifista, drugi nacista i oba se pozivaju na istog filozofa i tvrde da u njegovim idejama su našli inspiraciju. I onda kažu da je do teksta, koji se pročita, a ne do interpretacije, koja se ogleda u samom pojedincu.

Međutim, meni ostaje zanimljivo primijetiti, da se svi danas „svastike“ u Evropi sjećaju samo po lošem.

Idemo dalje, čuveni znak „peace“ je 70-ih godina bio simbol, koji se povezivao sa Hipi pokretom. Za njih je to bio otisak nožica goluba, koji simboliše mir. No, danas ta dva prsta takođe imaju različita tumačenja i ljudima ne izazivaju nimalo lijepe emocije.

Sad putujemo do piramida, sunca i oka, heksagrama (najpoznatiji je „Davidova zvijezda“), koji su glavni simbol Masona. Kad su Masoni u pitanju, vjerujte iznenadili biste se gdje sve njihove simbole možete vidjeti u svakom većem gradu. Pored tih zgrada svakodnevno prolazite, od kojih su neke ustanove veoma važne za funkcionisanje države. Možete ih naći i na novčanicama.

Ne znam da li ste upućeni šta je bila izvorna ideja Masona. Cilj im je bio približiti se moralnom savršenstvu, što i objašnjava povezivanje filozofa, umjetnika i drugih stvaralaca sa Masonima, te želja da društvo postane pravednije i humanije No, kako napisah skoro... -Ne postoji prilika (u ovom slučaju ideja), koju genijalan Um obuzet Egom ne može upropastiti.-

Crkva ih je u nekom trenutku proglasila za sotoniste, jer su počeli da se miješaju u politiku... I danas je prva asocijacija na Masone, kako su to ljudi, koji vuku konce cijelog svijeta, pomjerajući svoje prstiće.

No, kako god okrenemo „Svi putevi vode u Rim.“ tj. ka istom zaključku. Simboli su samo sličice i riječi, dok im ne pridijelimo neki značaj. I svako od nas će u simbolu vidjeti ono o čemu je već nešto čuo, iz prve, druge...desete ruke. No, kad krenemo da proučavamo dublje ovu tematiku i da se vraćamo u prošlost, odakle je ideja potekla mogli bismo se iznenaditi.



Kad je Um u pitanju, bilo bi poželjno ne gutati zrnevlje, kako nam drugi bacaju. Kad je Duša u pitanju, pustimo sve ovo i odemo uživati u sunčanom danu, koji nam je Neko veći od nas poklonio.*:)

🦉📚🗃️🗝️🌸🌺🙏


četvrtak, 15. veljače 2018.

🎬🎬💙💛PRIČA O LAMPIONIMA

Subota ujutru, spremam redovne objave, koje idu subotom i u jednom času mi pokazuje fb kako mi je poznanica zainteresovana za događaj.

Gledam i ne vjerujem, pa ovo čekam godinama. Čak smo prije 4 godine sami napravili lampion, no kad smo ga pokušali pustiti, on nije mogao da odleti. A baš je i želja bila prikačena. :(


No, subota jutro. Krenuh da pišem poruku i onda se sjetih da sam messenger obrisala, jer me je suviše umarala buka telefona. I krećem da tražim laptop. Palim, a ono prazna baterija. Tražim punjač... Nekako sastavih poruku od silnog uzbuđenja. Ovo me je za nijansu više obradovalo i da mi je tog jutra izdavač ponudio da objavi moju narednu knjigu uz ček, gdje mogu sama napisati iznos.

Istog dana dobijam potvrdu da je lampion rezervisan. I dolazimo do 14.02. Kod kuće pogledah, kako uopšte zapaliti lampion. Mislim se: "Huh, pa nije ovo baš za zezati se." Preuzimam lampion, a zatim savlađujem jedan od svojih strahova. Da bi se proslavio savladani strah, na putu se našla kafanica, gdje me na ulazu dočeka jedna od mojih omiljenih pjesama, i tako lijep niz se napravi... 

I dolazimo do trenutka paljenja lampiona. Ne da se istovremeno snimati i paliti "fitilj". I vidim da drugi lampioni odletiše, gledam svoj, u prvi mah tužno. I dođe samo misao: "Kad budeš spreman, ti poleti." I već u sljedećem času, lampion se vinu.
A kako je lampion odletio? Prvo je zaglavio na drvetu, pa je prolaznik uskočio u priču i oslobodismo ga i ponovo zape na vrh drveta. Navijah kao na utakmici, da odleti. I odleti, vinu se ka nebu sa željom, koja mi je u trenu došla. Skakutah kao Ana iz  crtića "Snježno kraljevstvo".

A zatim veličanstven prizor, lampioni lete, dok Agape(bezuslovna ljubav) sa krova svijetli.

A tek nizovi brojeva...prođe meni najdraži 555, ni deset sekundi ide 333, zatim 000, sve jedan za drugim automobili. "Šta je ovo, semafor samo pustio automobile sa takvim tablicama?" I prođe sljedeći 555...nasmijah se od sveg srca...

Inače, jedan običaj ako vam je nepoznat. U Kini se svake godine 15-og dana po Kineskoj Novoj godini(koja se inače sutra 16.02. dočekuje i sljedeća se smatra jako srećnom ;) ) praznuje praznik „Festival lampiona“, gdje se puštaju lampioni sa željama.

Tako da, ako sutra ili prekosutra negdje vidite Kineza/Kineskinju, znate šta vam je činiti. 

Sinoć sam snimila prvi video(to je gore pomenuti strah), danas sam napravila kanal na YouTube, kad to sve složim kako valja, objaviću ga i ovdje. Za sada moj video možete vidjeti u grupi, koju "vodim"
i na mom fb profilu. Za razliku od ekipe na fb, vi ni ne znate kako izgledam. :D I još jedna ludost u vezi sa videom. Ni Agape ne može biti naopačke kad si na visokoj vibraciji, a dok snimah bijaše (tj.nisam znala da telefon ima onu opciju kao fotoaparati da pravi automatski ogledalo fotke i videa).

Još mi sinoć kliknu, da ponudim ovu priču nekome, da je objavi i zamislite, ideja je prošla - bilo im je drago.

USUDILA SAM SE SNIMITI PRVI VIDEO....Hip hip hura! *:)🎬🎬💙💛

ponedjeljak, 12. veljače 2018.

KAKO SE PREPUSTITI ŽIVOTU I PRIHVATITI ONO ŠTO DOLAZI?


Kako prestati kontrolirati nekontrolirano, prihvatiti neprihvatljivo i shvatiti ono što još uvijek nije vidljivo, a nalazi se negdje ispred?

Svi ljudi u nekom trenutku svoga života imaju situaciju, koju žele riješiti, međutim nekako se stvari ne uspijevaju uklopiti onako kako žele. Stalno mašina prebaci preko zupčanika, koji im baš treba i čekaju da naredni put se nađe na istom mjestu. Govore drugi ljudi da se treba pustiti ili prihvatiti. No, znate unutar sebe da to u nekim situacijama apsolutno nije jednostavno. Kako da pustite kad to nešto trebate ili silno želite? No, nećete ostvariti dok ne budete otvoreni za sve rasplete događaja, ili bolje rečeno ostvariti će vam se već sutra ako do kraja prihvatite da se nešto nikada neće desiti.

Vjerojatno se možete sjetiti primjera u dosadašnjem životu, koji upravo ovo potvrđuju. Ako se pitate zašto to tako funkcionira. Zato što kad sve pustite, prihvatite sve rasplete, vi mijenjate točku s koje sve promatrate. Vaši vidici se prošire i tada vam padne na um, kako biste mogli nešto uraditi. Dok ste u stanju straha da vam se nešto neće ostvariti ne vidite odgovore ili se plašite da izgubite, ono što sad smatrate da imate.

Tu je zamka, jer nikad ništa nemamo. Ljudi i događaji nisu naš posjed, oni su tu svojom voljom i ostati će još dugo, ako se prestanete plašiti. Strah vam sužava vidike. Stoga se bojite nešto izgovoriti, uraditi, jer mislite da ćete time samo napraviti gore. No, kad dođete na točku da više nemate što izgubiti, da idete još ovo probati, pa ako prođe – prošlo je. Tada ćete i „dobiti“ to što želite. Bilo da to potiče iz duhovne ili materijalne sfere vašeg života.

Tu dolazimo do čuvenog izlaska iz „zone komfora“ o kojem se mnogo priča ovih dana. Uglavnom ljudi uspiju odabrati jedno životno polje i pustiti se u nepoznato i misle da je tu posao gotov. No, nije tako. Treba na svim poljima i u svim trenucima živjeti na rubu odnosno s onu stranu uma. Za Um je to jako teško, jer mora prihvatiti da ne zna zašto se nešto desilo, zašto baš sad nije i sl. Nedostaje mu ladica u koju bi klasificirao taj podatak. No, ne može je naći, jer se ona nalazi u sobi iznad ili u potkrovlju.

Vjerujem da sljedeće primjere možete iskoristiti da otklonite blokade.

Zamislimo sljedeću situaciju, da znate sa 100% sigurnošću da ste u stan/kuću unijeli određeni predmet, no ne možete se sjetiti gdje ste ga ostavili. Također ste ubijeđeni, da nije pocijepan ili na bilo koji drugi način uništen, ili otuđen. Znači u kući je negdje skriven. Prvo uočite da ne znate gdje je taj predmet, ali da je neophodan(da ga želite imati) u ovom trenutku. Okrećete se oko svoje ose i zatim krećete da tražite kaotično. Prebacujete stvari, neuredno vraćate. Možda ste bili uredni još u prvom pokušaju da ga nađete, sad se već plašite, gubite strpljenje. U nekom trenutku ćete postati očajni i sjesti ćete... „predati ćete“ se. Ne znate gdje se nalazi i ne znate.

I tad ćete čuti jedan Glasić, koji kaže da potražite na određenom mjestu. Ma koliko vam bila luda ideja da je baš tu, zato što ste već gledali ili vam je nepojmljivo da ste tu ostavili, ustati ćete i pogledati. I pronaći ćete ga baš tu.

„Predmet“, koji tražite je Mir, Ljubav, Zdravlje, Mudrost, Znanje... I nađete ga upravo, kad odustanete, tj. kad ste dovoljno „slabi“ da se prepustite u ruke Svemiru.

Za ljude, koji vole mozgalice ima jedna druga vježba. Obično su u udžbenicima iz matematike na kraju knjge napisana rješenja. I krenete da uradite zadatak i uradite ga. Provjerite rješenje, nije rezultat dobar. To znači, da u sebi kao prepreku do željenog rezultata nosite neko uvjerenje, koje trebate otkloniti. Na nekom mjestu ste stavili zagradu, „-„ ili „+“ gdje ne treba. Dok ne otklonite tu prepreku u misaonom procesu, nećete dobiti željeni rezultat.

No, ono što najbrže dovodi do rješenja je gore pomenuto  prihvaćanje i puštanje. Zamislite da će se desiti najgori mogući scenarij i kažete da ga i takvoga prihvaćate. Koliko se olakšanje osjeti u sljedećem trenutku. To je nešto nevjerojatno. Upotrebiti ću jedan drastičan primjer, kako bi bolje objasnila. Zamislite, da vam neko može garantirati da ćete umrijeti od neke bolesti kroz nekoliko mjeseci, ili da vam daju dijagnozu za bolest, od koje možete umrijeti kroz nekoliko sedmica, a možete živjeti i narednih 30 godina. I vi jako želite živjeti. Ako se očajno trudite da preživite, nećete daleko odmaći. To je kao da očajno u noći pokušavate naći izlaz. Imate potencijala da upadnete u prvu provaliju ili rudarsko okno. Jednostavno trebate ili čak morate pustiti ono što ne možete kontrolirati. Ako treba da dođe smrt doći će, ne možete je spriječiti, uticati na nju, ali možete uticati na svoje dane, koji se nalaze prije „kraja“.

Nije u ljudskoj prirodi da se boji, već da živi. Niste došli ovdje da bi se sklupčali na zemlju i plakali zato što nešto ne ide po vašem planu, već da bi otkrili zašto ne ide. Da bi vidjeli bolji plan, koji se tako vješto krije ispred, dok tražite unaokolo.

Prihvatite, otvorite se za sve rasplete na vašem putu, no vi znate kojem težite. Dok se opirete šaljete energiju ka „lošem“ nizu događaja, stavljate na to fokus, koliko to jako odbijate, toliko to jako privlačite u vaš život.

Kad nemate što izgubiti zakoračite u „provaliju“ i put će se pojaviti. Samo vjerujte, ako ne vjerujete u tom času nećete ga vidjeti.



objavljeno na http://atma.hr/kako-se-prepustiti-zivotu-i-prihvatiti-ono-sto-dolazi/

subota, 10. veljače 2018.

KAKO BITI INTELEKTUALAC, A OSTATI ČOVJEK?


Ovo je tekst o tome kako pomiriti inteligenciju i dobrotu. Objema kroz život težimo, ali kako da te dvije Dame hodaju ruku pod ruku i stanuju pod istim krovom, u jednom malom stanu sa dvije sobe zvane Um i Srce.

Kako biti inteligentan, a ne biti bahat?

Inteligentan čovjek nema potrebe, da se nameće, ali njegovo mišljenje se itekako primjećuje, a bogami i čuje. Kako ljudi prepoznaju inteligentnu osobu? Najčešće po govoru. Vjeruju da ljudi, koji su elokventni su istovremeno i inteligentni. No, postoje eksponati ljudskih Bića, koji presipaju iz šupljeg u prazno, dok nemaju pojma značenje riječi koje upotrebljavaju. To su čuveni demagozi. A današnji svijet ih je pun. Prodaju priče, kao i likovi na prvom spoju, kako kažu tad je sve dozvoljeno, misleći naravno na verbalno uljepšavanje stvarnosti, pa se skakalo sa padobranom.

Inteligentan i dobar čovjek neće upotrebljavati termine pred ljudima koji nisu njegove struke ili je njihovo obrazovanje stalo u osnovnoj ili srednjoj školi, već će svoj rječnik i pristup prilagoditi sagovorniku. Poenta je da razgovara sa drugom osobom, a razgovor podrazumijeva razmjenu mišljenja, odnosno međusobno razumijevanje izgovorenog.

Teško je ne postati bahat, kad glupost u svim oblicima caruje oko nas. Kao borba sa vjetrenjačama, koja prerasta u izbjegavanje Scile i Haribde.

Ovo su neki od meni omiljenih doživljaja sa niskodometnima...

Sjećam se situacije sa fakulteta, gdje su pojedini domaći profesori parali nosićem oblake, dok su gostujući profesori bili krajnje korektni. Šta ima da dokazuje čovjek, koji zna da je inteligentan? Svjestan je da je inteligentan i trudi se da sazna šta student zna, a ne traži posljednju rečenicu iz pasusa, kako bi dokazao, da student nešto ne zna i time pokazao svoju nadmoć. O komentarima „Koleginice, zašto učite, pa vi ćete se udati?“ ne vrijedi pričati. Ili komentar jedne moje asistentkinje na predmetu koji je meni jako drag, koji me držao četiri godine na fakultetu... „Koleginice, zašto vi učite, imajte svoj privatni život!“ Mislim se: „Zlato ne cijeni, prema sebi. Ti ga nemaš.“

Pa dalje žena ne može sjesti sama u kafić ili na klupu u parku, a da munjena Bića ne pomisle, kako bi bilo zgodno da joj jašu po leđima. Ako sam sama, znači da želim biti sama. Potrebno je biti minimalno inteligentan da se dođe do toga zaključka. A vrhunac doživljaja je kad odete na promociju knjige (kobajagi tamo odlazi sve fini svijet), pa vas zaskoče. Takođe mi nije jasno kako to muškarci u srednjim godinama misle da vrate svoju mladost upadajući u prostor mladim djevojkama ili ženama. O ovim kvazi virtualnim frajerima, koji imaju petlju („za hlače“) na Facebook-u, da bi mogao slon da se opaše, a u stvarnom životu su bojažljivi kao miševi, ne vrijedi raspredati.

Takođe, teško je biti žena, koja posjeduje smjelost, koja ne kmeči na ujed komarca (izuzev  malaričara), ne skače u naručje ili kako bi rekli naši stari „naramak“ na pojavu pauka ili neke slične bube, izuzev onih koje ni atomska bomba nije mogla istrijebiti, čak i bez glave mogu, to nisu bube već nemani – aždaje, kako vam drago.

Ili dijeljenje savjeta, bez da tražite... Savjet vam može dati samo osoba, koja je proživjela određenu situaciju. Recepti za pravljenje kolača po principu rekla-kazala su prevaziđeni. A zašto? Zato što ste vi inteligentni. A to znači šta? Haj'mo u skladu sa definicijom! „Inteligencija je sposobnost brzog i efikasnog snalaženja u novim i nepoznatim situacijama.“ I mogli bi tako u nedogled nabrajati djela ljudske ludosti.

Vrijeme je da se prevaziđe gordost ili kako reče Tolstoj: „Ne postoji veličina gdje ne postoji jednostavnost, dobrota i istina.“

No, kako biti jednostavan (ne biti bahat) kad vas „tjeraju“ da se borite za svoje mjesto pod suncem? Kako da ne dozvolite ljudima da vas sputavaju, kako biti pristupačan? Naravno, lako je biti pristupačan sa osobom koja vas doživljava kao sebi ravne, ali kako biti ljubazan sa osobom, koja vjeruje da vas može podcjenjivati samo zato što ste ženskog pola, što ste mlađi ili neki sličan kriterijum uzima kao mjeru svih vrijednosti.

A da li je danas lako biti dobar? Dobrota se danas poistovjećuje sa glupošću. Mi živimo u svijetu gdje vlada otimačina za resurse, jer kao nema dovoljno za sve. Mo'š si misliti! Nema, kad svi ljudi pokušavaju da budu isti. Ako kupite svi crvene kapute ili šešire, naravno da će ih nedostajati. No, ako se odlučite za žuti ili ljubičasti kaput, bićete jedinstveni, bićete individualac. Samo pogledajte malo ulijevo, upravo vam bolje radi desna polovina mozga, budi vam se kreativna misao. 

Ima još jedna zanimljiva situacija sa Bićima. Smatraju da ljudi, koji su blage prirode i miroljubivi nemaju svoje mišljenje, već da ih se može koristiti kao toalet papir. I kad blaga osoba postavi granice, do kojih voda može prodirati bivaju zabezeknuti i kažu da su se drugi ljudi PRETVARALI. No, poenta je da su se ovi koji procjenjuju PREVARILI.  Ljudi često silu i moć zamjene sa Snagom, to je kao zamijeniti mapu sa stvarnom, opipljivom zemljom.

Jednako zanimljivo je kako ljudi bježe kao da ste upravo pojeli cijelu glavicu bijelog luka, kad ste iskreni. Tako da, ako želite smanjiti priliv ljudske gluposti u svoj prostor, budite iskreni. Da se razumijemo oni najuporniji će naći način da se provuku, no tu je za njih lopata ili Zlatokosina tava iz crtića „Tangled“ („I will use this!“).  Kad ste iskreni, manje opterećujete svoj um, jer nema potreba da pamtite svoje laži od prethodnog puta.

Još jedan bezvremeni fenomen ISTINITOST. Da li je lako biti Istinit? Kad vam misli, riječi i dijela se odnose jedni prema drugima sa jednakošću. Ali ne jednako kako mi kažemo u životu, ne približno jednako, nego MATEMATIČKI JEDNAKO. Mislite da je to teško? Da se razumijmo, nije lako zaplesati u ritmu ove muzike, no kad uspijete uhvatiti ritam, osjećaj je nevjerovatan. Osjećate se laki kao pero, istoimene kategorije u boksu. Da, to je hod po visećem mostu, koji se njiše, no svaki korak je vrijedan hodanja.

Uostalom, kako da od druge osobe očekujemo da poštuje naše riječi, da nam vjeruje, kad mi svoje misli bacamo u vjetar i ne pridržavamo se sopstvenih mjerila?

I za kraj ljudi se pitaju, kako biti dobar i vidjeti dobro u svakoj situaciji? Evo na primjer ovako.

Hvala svim ljudima, koji su imali ideju da mi hodaju po glavi u nekom periodu mog dosadašnjeg života, :D jer bez njih ne bi bilo inspiracije za ovaj tekst.


 P.S. Do sljedećeg teksta...Budite mi inteligentni, pomjerajte granice svog neznanja i grijte se u zagrljaju Dobrote, te vremešne Dame, koja vas može štošta naučiti. Lijep pozdrav i svako dobro...

objavljeno na http://amazonke.com/2018/02/10/kako-biti-intelektualac-a-ostati-covjek/

srijeda, 7. veljače 2018.

VJEČITA UNUTRAŠNJA BORBA DOBRA I ZLA

„DEMIJAN“ HERMAN HESSE

Koliko je jednostavno pisati o jednom od omiljenih autora i jednoj od omiljenih knjiga? Hesse je autor, čiji komplet knjiga imam u svojoj Biblioteci. Pored toga što je bio pacifista, volim čitati njegove knjige, jer se u njima dotiče filozofije meni dragog Dalekog istoka. Iako je knjiga „Igra đinđuvama“ („Igra staklenih perli“) ubjedljivo najbolja njegova knjiga, ova mi je ipak draža.


Ovo je knjiga, koju sam do danas pročitala barem pet - šest puta i uživah u svakoj stranici. Svaki put u ovoj knjizi nađem rečenicu, koja prije nije doprla do mene. Glavni lik Emil Sinkler i njegov razvoj na duhovnom nivou su nevjerovatni. Možete sjesti i diviti se etapama, koje prolazi taj u početku sramežljivi dječak, kojem je dom utočište i koji u nekom trenutku doživljava unutrašnja previranja, kad na putu svog života nailazi na maltretiranje od strane drugog dječaka Franza Kramera. Naravno jedan od najvećih utisaka ostavlja prvi razgovor Emila i Demijana, u kome ga Demijan dovodi do ruba, a ustvari ga vodi ka samom sebi, te nam ostaje nepoznanica kako je Demijan rješio sukob za koji je saznao silom prilike.

Demijan je prije svega neobičan, neki bi rekli čak čudan dječak. Njemu su poznate neke stvari, koji uz svoju majku Evu otkriva,  jedan svijet koji bi drugima bio okultan i strašan, a zapravo samo nepoznat.
U knjizi se obrađuje i detalj iz „Biblije“, priča o Kainu i Avelju, ali na jedan drugačiji način, pominjući pri tome sektu „Kainićana“. Istražih i nađoh podatak o postojanju gnostičke sekte Kainita, koji su bili protivnici zakona i vjerovali da je pravo jačega da ubije slabijeg.

No, ono što je meni interesantno je motiv koji se provlači tokom čitave knjige, odnosno pominjanje ljudi sa znakom – „žigosanih“, ali ne na način na koji mi to svakodnevno čujemo. Mi to više upotrebljavamo kao opis onih koje je društvo obilježilo, kako bi njihov znak bio podsjetnik da su ti ljudi slabi ili zli. No, u ovoj knjizi nije tako, ovdje je to više znak zbog kojeg se drugi plaše, jer ispred sebe imaju nepoznatu i neistraženu prirodu. Odnosno imaju osobu sa kojom se ne znaju nositi, jer nisu imali prije dodir sa takvim ljudima, pa onda o takvim Bićima kroje priče u skladu sa svojim intelektualnim i kreativnim dometom. U današnjem vremenu mnogo toga se još klasifikuje kao čudno. A čudno je sve što je novo, neistraženo i drugačije od onog što se smatra kvazi normalnim.

Imamo i motiv grešnog sina, koji se pokajao. Da smo ranije vi i ja pričali o tom „fenomenu“, rekla bih vam da nije fer, da se jednako poštuje onaj ko nije griješio i onaj ko je griješio, pa se pokajao. No, danas sa ove tačke gledišta mogu reći oni su lice i naličje iste pojave. Kao što se kroz knjigu provlači Bog Abraksas, koji je istovremeno i bog i đavo – odnosno postoji u skladu sa dualizmom.

Istražih malo o samom Abraksasu. Abraksas je mitološko biće, stvorenje sa glavom pijetla, zmajskim nogama i bičom u ruci. Ono što nađoh, smatra se, da je njegovo ime se koristilo u početku za Svevišnjeg, a ime mu je poteklo od riječi abrakadabra. I nešto jako zanimljivo, smatralo se da slova njegovog imena predstavljaju sedam stvaralačkih moći (odnosno nebeskih tijela Sunce, Mjesec, Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Saturn, koja su dala ime danima u sedmici )i planetarnih anđela. Ime mu sadrži numerološku vrijednost broja 365 (grčki ΑΒΡΑΞΑΣ  ; Α = 1, Β = 2, Ρ = 100, Α = 1, Ξ = 60 , Α = 1, Σ = 200). No, koliko se plašimo nepoznatoga i koliko zatvarmo okvire svojih pogleda najbolje govori sljedeće. Abraksas je smatran božanskom emanacijom, a zatim ga je hrišćanska crkva proglasila demonom. Iz krajnosti u krajnost.

Abraksas nije bio nepoznat ni Carlu Jungu, koji je u traktatu „The Seven Sermons to the Dead“, 1916. godine definisao Abraksasa kao zaboravljeno vrhovno božanstvo, koje je objedinjavalo sve suprotnosti u jedno, takođe ni Homeru ili u modernije vrijeme Carlosu Santani, koji je album iz 1970. godine nazvao upravo prema ovom mitološkom Biću.

Čitajući se vidi kako padaju uvjerenja Emila Sinklera, kako ga likovi vode kroz knjigu i kroz njegovo odrastanje. Ono što je meni bilo jako zanimljivo je njegova otvorenost, da čuje novu ideju. Uopšte nije važno da li će se složiti sa novim, ali mi je drago da je otvoren da razmisli o nepoznatom, a ne da osudi po obrascu ponašanja iz prošlosti. Kroz knjigu ga „vodi“ prvo odnos sa Franzom Kromerom, koji mu prvi poljulja postojeći svijet, budeći ga iz uljuljkanosti doma, na momente se osjeća, kao da ga je otrgao od njegovog svjetlog svijeta i porodičnog doma i topline. Zatim se pojavljuje lik Maksa Demijana, koji će dalje imati važnu ulogu kroz knjigu. Njihova povezanost postaje nevjerovatna. Oni su kao učenik i učitelj, koji koračaju istom stazom, koja je nekada blizu, nekada daleko.

Do potpune transformacije lika Emila Sinklera i kretanja u pravcu rasipnika, vođenje raspuštenog i raskalašenog života, dolazi u trenutku kad odlazi u pansion, gdje se pojavljuje i novi junak na sceni te njegove životne faze - Alfons Bek. Zatim shvata besmisao takvog načina života povlači se u sebe i tada po prvi put vidi djevojku, koju je nazvao Beatriče. Ona ga podstiče da slika sliku, na kojoj je osoba koja ima crte lica i muškarca i žena i shvata u nekom trenutku da je to upravo lik Demijana, ali će se još više iznenaditi kad upozna gospođu Evu. Sa tom promjenom pojavljuju se nova dva lika u njegovom životu, prvo je Pistorijus, koji je sin paroha, svira orgulje u crkvi, ali koji želi da propovijeda o novoj religiji, a drugi lik je Knauer, koji vjeruje da je pronašao svoj duhovni put, ali još uvijek nije integrisao lekcije iz svjetovnog dijela svoje ličnosti. Da bi na kraju upoznao gospođu Evu, majku Demijana i shvatio da ju je naslikao prije nego što ju je ikad vidio.

Kad pogledate sve ove likove koji su hodali kroz njegov život, izgleda da ne postoji povezanost među njima. No, prevarili bi se... Svi su oni etapa  kružnog toka Emila Sinklera ka sebi samom. Prvo je morao da savlada ulazna vrata u postojanje dva svijeta, koja nosi u sebi, zatim da povjeruje nekome nepoznatome, onda da proba svjetovni – tjelesni dio priče, koji je sastavni dio ljudskog Bića. Zatim lagano spoznaje da ima nešto više od fizičkog, a tada mu se pojavljuju dva lika, jedan koji je u stanju da pusti sve osim svoje želje da bude sveštenik nove religije i drugi koji potiskuje tjelesnost umjesto da je prevaziđe. Na kraju dolazimo do gospođe Eve, koja je u neku ruku cilj i utočište njegovog puta, oličenje duhovnosti.

Trenutak kad gleda u vatru dok leži sa Pistorijusom je jedna od vježbi, koja je poznata u filozofijama Dalekog Istoka, pokušaj da se ugase misli. Kao i priča o leptiru, te pred kraj knjige priča o mladiću i zvijezdi.Trenutak na času, u kojem se Demijan povukao u sebe, izgledajući „odsutno“, navodi nas na pomisao da meditira. Kroz knjigu će se pominjati i kabalisti, spretne slučajnosti ili Sinhroniciteti (Carl Gustav Jung  je prvi upotrebio ovaj izraz).  

I mogla bih tako u nedogled da pišem, no valja vam i neke druge stvari danas obaviti. ;)

Ova knjiga je kao klackalica između dobra i zla, svjetovnosti i duhovnosti, izvana i iznutra. Ima takođe i dodirnih tačaka sa Ničeom i knjigom „Tako je govorio Zaratustra“ stvaranje sklada između spoljašnjeg i unutrašnjeg svijeta. Povlačenje u svoj oklop kao kornjača, kako bi se spoznalo, ono što se nalazi duboko u nama. Nemir, koji znamo da je neprirodan i težnja ljudskih Bića za harmonijom.


IZDVOJIH ZA KRAJ NEKE MENI DRAGE CITATI IZ KNJIGE:
"Ali svaki čovjek nije samo on sam nego je i neponovljiva, sasvim posebna, u svakom slučaju važna i znamenita tačka u kojoj se ukrštaju svjetske pojave, samo jedanput tako i nikad više. "
"Čovjek ne treba ni pred kim da osjeća strah. Kad se nekoga bojimo, to dolazi otuda što smo tome nekome dozvolili vlast nad sobom.“
"Mi možemo razumjeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači sebe samog."
"Ako nekog mrzimo, onda u njegovom liku mrzimo nešto što je usađeno u nama samima. Ono što nije u nama samima, to nas ne uzbuđuje."
"Put većine ljudi je lak. Naš je težak. Pođimo."
„Ako neko kome je nešto neophodno zaista i nađe to što mu je neophodno, onda mu to ne daje slučaj nego on sam, njegova sopstvena želja i nužda ga dovode do toga.“
"Ništa na svijetu nije čovjeku odvratnije nego da ide putem koji ga vodi sebi samome."
"Čovjek mora umijeti da se zavuče potpuno u sebe."
"Ptica se rađa iz jajeta. Jaje je svijet. Ko se želi roditi mora razoriti jedan svijet. Ptica leti prema bogu. Bog se zove Abraksas."
"Ta ja nisam htio ništa drugo nego da pokušam proživjeti ono što je samo od sebe htjelo da izbija iz mene. Zašto je to bilo tako mnogo teško?"
"Drugi ljudi također žive u snovima, ali ne svojima, to je razlika."
„Zar je put bio toliko težak? Samo težak? Zar nije bio i lijep?“
"Volio je i pri tome našao sebe sama. A većina voli, da bi se pri tome izgubila.“

objavljeno na http://amazonke.com/2018/02/07/herman-hesse-demijan/



utorak, 6. veljače 2018.

KAKO DA SVE DOĐE NA SVOJE MJESTO?

Koliko puta smo čuli misao: „Ništa ne brini, sve će doći na svoje mjesto!“ Koliko puta su nam u teškim trenucima ljudi upravo ovo rekli? Ali iako svi ovo znamo kad dođu teški trenuci, pitamo se kako da ih preživimo. Znamo da će sve ovo proći, „biti jučer“, ali opet tu nešto žulja…

Postoje dani, kad se osjetite izgubljeni i pitate se, kako prevazići neke Glasnike, zašto se neke stvari baš vama događaju, zašto opet padate na istom mjestu, koljena su vam opet krvava.

Tog jutra ako se osvrnete oko sebe, imati ćete osjećaj da se sve urotilo protiv vas, da živite u svijetu u kojem nerazumijevanje caruje, u kojem se ljudi ne vole, u kome vlada opći metež i grabež za resurse. Imate osjećaj kao da je sve krenulo nizbrdo, a vi jednostavno ne znate kako da zaustavite taj proces. Bježite od osjećaja nemoći, od svojih slabosti, opirete se. Prvo bi se trebalo umiriti, a zatim do maksimuma pojačati svoje Glasnike, truditi se da se što više sjetite situacija u kojima se nešto nije ostvarilo, kako ste zaželjeli. Poželjno je da se odvojite od drugih, jer će vam oni biti ometači u tom trenutku.

Sjedite i prisjećajte se svega što vam nije išlo u životu, vucite sjećanja iz najdonjih ladica i onda će krenuti da vam reagira duhovno srce (područje timusa), tu se nešto dešava. Pojačajte još, sve do trenutka, dok ne osjetite istovremeno da gubite dah i da se pojavljuje osjećaj svježine. Zadržite koji čas taj trenutak, jer nakon toga ćete udahnuti Vazduh kao nikada do tada. Postati ćete zahvalni za svaki udisaj, jer upravo ste se borili za dah, a nakon toga i emotivni dio će se posložiti. Početi ćete da ridate, bez da možete zaustaviti suze, ali istovremeno ćete se osjećati kao da ste bacili veliki teret s vaše Duše. Kao da je nešto na neki čudesan način došlo na svoje mjesto. Ako možete izađite vani i prošetajte poželjno sami, ili u društvu osobe, koja umije da čuti.

Svjesna sam da većina na Balkanu ovo ne može uraditi s lakoćom, jer živimo s drugim ljudima. Također, ovdje se smatra da nije u redu plakati, jer su suze odraz slabosti. Neka vama vaše suze budu odraz snage i jedno veliko olakšanje, jer znate da ste upravo skinuli jedan duhovni teret, kojeg ste nosili na leđima. S vremenom ćete primjetiti da je sve manje sjećanja na „loše trenutke“ u vašim ladicama.

Kad prođete ovu lekciju i dođe mir, pojaviti će se i zahvalnost, ta mala rasplesana balerina, koja nas vodi za ruku ka naprijed i osvjetljava put.

Ne vrijedi se tući s mrakom u sebi, ne vrijedi mu bježati, jer je kao sjenka, ako želite da sija sunca u vama, morate upaliti svjetlo. Ako želite da vam sjenka, bude pod nogama, potrebno je da sunce zasija jako, onako jako kako sija točno u podne.

Zamislite da jedno zvono s obale vas doziva i da vam ono služi kao podsjetnik, kad god se u vama izgubi mir, ili bolje rečeno kad vam nemir pokuca na vrata.

A kad isplačete tugu, koju ste ponijeli sa sobom u godinama, koje su sad ostale daleko iza vas, sve će opet biti na svom mjestu. Opet ćete na ulici vidjeti sretne ljude, čak i na kiši osjetiti ćete toplinu kojoj težite, zahvalnost za sitnice koje su vam poklonjene. Otvorili ste vrata Miru i on se sad ponovo uselio u vaše Srce i sa sobom je donio sjećanja na sve one situacije u kojim ste uspjeli da nešto uradite, posjetiti će vas na vaše mogućnosti i čuda koja stvarate i kojim svjedočite svakoga dana.

Kad osjećate u sebi Mir, izgledati će vam u početku da ste fenjer među svicima i da je vaše svjetlo vještačko, no kako prolazi vrijeme osjetiti ćete, kako ste se stopili s prirodom i njenim zakonima, plesati ćete s njom u ritmu i svjetliti ćete u noći.

Kad je u vama sve mirno, kao na površini bistrog jezerceta, možete da vidite svoj odraz i on nije iskrivljen, nije strašan, već vam se u očima vidi Mir i Ljubav, kao kad vam je oftalmolog napokon pogodio dioptriju, pa vidite i ono djetešce što se igra daleko od vas. Pogledate u dan, u nebo, u drveće i sve vam je lijepo. Slično osjećaju, kad se zaljubite, samo ovaj traje i ne može da ga poremeti sitnica. Ovaj osjećaj je drugačiji, jer dolazi iznutra, a ne izvana. Osjećati ćete da vas je preplavila Ljubav, a ustvari vi ste postali Ljubav. To je kao kad se nalazite u čamcu, oko vas je voda, valovi, mogu biti i pirane, no vi ste na suvom, na sigurnom. Vi imate vjetar u svojim jedrima i plovite dalje svojim putem.

objavljeno na http://atma.hr/kako-da-sve-dode-na-svoje-mjesto/

subota, 3. veljače 2018.

ŠTO BI SE DESILO, KAD NE BI IMALI SJEĆANJA?

Svi mi koji pišemo, nailazimo na povratne informacije ljudi koji čitaju naše tekstove. Što je pozitivno, jer iz toga i sami nešto naučimo. Ono što je meni fascinantno je kad ispod teksta ugledam dvije potpuno različite reakcije. Vidim komentar nekoga tko napisano odobrava, a zatim vidim nekoga koga je tekst naljutio ili rastužio. I onda shvaćam da je istina, da svako vidi što želi, odnosno što u sebi nosi.

I nije važno da li pišete o slatkom psiću, moru… Onaj tko ima neugodna iskustva s napisanim osjetit će potrebu da se nadoveže i iskaže svoje negodovanje. Također, nije nužno da sama osoba koja komentira ima neprijatna iskustva, moguće je da se radi i o iskustvu bliske osobe, s kojom se poistovjećuje. Postoji i treća reakcija, ona podrazumijeva da se napisano pročita, a zatim produži dalje svojim putem.

Stadoh i zapitah se… Zbog čega dolazi do ovakvih razlika? Odgovor je jednostavan – ZBOG SJEĆANJA. Da li biste današnju situaciju koja vam je „teška“ smatrali lošom da nemate sjećanja s kojom je povezujete. Vjerojatno bi trenutak od danas doživjeli kao izazov, da se ne sjećate težine koju ste proživjeli u sličnoj situaciji, nikada u istoj iako Um sugerira upravo to. Mi se mijenjamo, tako da ni situacije ne mogu stagnirati, već idu s nama u korak.

Ono što stalno premotava filmu u našoj glavi je Ego. On radi kao pretraživač… Kad se desi događaj izvana, prvom prilikom ga mora grupirati u određenu fioku i reći čemu pripada.  No taj događaj je jedinstven, nema svoj kod. Nemojte mu ga vi dodjeljivati, niti praviti šablone. Uđite svjesno u nepoznato, da bi vidjeli kuda će vas odvesti. Ne trudite se da razumijete, ne možete razumjeti uz pomoć linearnog niza. Proširite li svoj Um, spoznat ćete nešto novo.

Ako se ne uspijete odmaknuti od cijele te priče, desit će vam se rasplet, koji ne priželjkujete, već kojeg  se bojite. I onda na snagu stupa priča o Zakonu privlačenja, o vibraciji, o kretanju kroz paralelne realnosti i slično.

No, da se mi vratimo na sjećanja. Da li vam se desilo, da ste vidjeli, čuli nešto i u sljedećem trenutku se osjećali kao da vas je toljaga udarila po malom mozgu? Eruptirali ste kao vulkan i osjetili pritisak u glavi, a u tijelu vrućinu.

Zvuči poznato?

Mi živimo u Umu, koji se hrani našim mislima i stalno nešto ima potrebu da sabotira. Ono što je Um u stanju napraviti umije da vas šokira, da se osjetite kao polica s knjigama, koja je u jednom trenutku bila pričvršćena za zid, a u sljedećem trenutku je uslijed silovitog udara polomljena. Ne možete ni da zamislite koliko je prošlost moćan neprijatelj, i kad mislite da ste nešto riješili, shvatite da ipak niste.

Ali što se tu ustvari desilo s našom prošlošću? Jedan od najčešćih uzroka je neistinitost. Nismo uvijek u stanju da kažemo što zbilja mislimo o nečemu. Posebno kad treba izreći ono što zamjerimo. I to iz dva razloga: ili se plašimo biti krivi za loš dalji razvoj situacije ili da nas druga strana neće razumjeti.

Mi ne možemo znati na racionalnom nivou kakav će biti rasplet, jer situacija je nova. Možemo samo da pretpostavljamo, prisjećamo se sličnih situacija i time stavljamo fokus na negativan niz događaja. Ako uspijemo da stavimo fokus na novo, novo će se i desiti.

Predlažem vam da sljedeći put kad vam Um nešto sugerira, uzmete mu toljagu iz ruke i udarite ga. To što ima da vam kaže je projekcija bazirana na prošlosti, odbrojite do 10 minimalno.  A i kad izgovorite broj 10, samo sjedite i ne radite ništa. Po mogućnosti, maknite se od ljudi ili bolje rečeno, spasite ih od sebe.

Kad sjednete u tišini, odgovori će sami naći put do vas i sve će vam postati kristalno jasno. Ono što u tom trenutku spoznate je dijametralno suprotno od onoga što vam je Um sugerirao. A tek onda ste u prilici da dođete među ljude. Zahvalite Svemiru, ako su vam živi dragi ljudi, imate neviđenu sreću, pa možete razgovarati s njima, o svojim ludostima. Dobili ste nevjerojatan dar u životu – drugu priliku, koju ako ste mudri nećete prokockati.

Mi i ne slutimo kakvu neman nosimo u glavi, kakve scenarije radi i koliko je u stanju nešto lijepo što se tek rađa da spali do pepela. Koliko smo slijepi i nismo u stanju povjerovati u život, u rasplete koji našem srcu gode. Nevjerovano je koliko mi nismo u stanju biti sretni. Ali zašto je to tako teško?

Vjerujem, da bi bilo sjajno kad bi postojala mogućnost, pa da u određenom vremenu uradimo sa sjećanjima ‘clean history’, čak i po cijenu da odu sretni trenuci, doći će novi, jer ovo što trenutno živimo, daleko je od onog što bi život trebao biti. A život je lak. Ako smo na visokoj vibraciji, nova sjećanja će biti mnogo ljepša, jer će iz visoke vibracije i proizaći.

Još nešto interesantno. Čak i ako ste osvijestili ovaj trenutak, kako da nekome obećate, da se nikad više neće ponoviti. Imate li hrabrosti to učiniti? Prije nekoliko godina bih tako lagano izgovorila: ‘Naravno!’ No, danas nisam više u stanju da obećam, jer ne mogu ni zamisliti što se sve skriva ispod površine vode, bez da stavljam fokus na prethodne reinkarnacije. Jedino što bi se dalo učiniti je povući se u oklop kao kornjača i istraživati, kad osjećamo da u nama ključa. Vodeći se primjerom duhovnog učitelja, kojem su se znojile ruke, kad je trebao da drži govor i povukao se dok to nije prevazišao ili učitelja, koji nije znao s koje je strane stavio kišobran prilikom ulaska u prostoriju, znači da nije bio svjestan/prisutan tu sve vrijeme.

Nevjerojatno je koliko se neman sakrije u vašem srcu i mislite da ste porasli, da ste savladali gromadu, no niste je samo vi preskočili, sa sobom ste poveli i duhovni Ego. Nije pošteno da budu spaljeni dragi ljudi, samo zato što se vaša neman probudila.

Nakon takvih trenutaka sjednite i zapitajte se: “Što je to u nama tako živo, tako loše i hoće li ikada umrijeti?”

Hoće! Dio po dio ćemo čistiti, čak i ako ne umre za vrijeme ove reinkarnacije, možemo naučiti kako da (pre)živimo trenutke buđenja nemani. Iz mog ugla jedan od najpouzdanijih načina je biti istinit (misli = riječi = djela). Ego nema plodno tlo za opstanak, ako ste vi u svakom trenutku u SADAŠNJEM TRENUTKU.

Napisala: Bojana Knežević

objavljeno na http://atma.hr/sto-bi-se-dogodilo-kad-ne-bi-imali-sjecanja/


SMAK SVIJETA I 4 JAHAČA APOKALIPSE

SUBOTA - KUTAK ZA UM / KRITIKA UMA

Krenuh da pišem ovaj tekst i znam da ću trebati ponovo pročitati pojedine dijelove „Biblije“, jer ne volim da o bilo čemu pišem po sjećanju ili onako - na pamet. No, ovo neće biti moja interpretacija „Biblije“, postojeće su već izazvale mnoge sukobe tako da vjerujem da nova nije potrebna.

Dok tako čitah stadoh i zapitah se štošta. Smak svijeta, zašto izaziva toliko kontradiktorne reakcije kod ljudi.
Jedni će reći: „Opet? Ma nemojte mi krasti dragocjeno vrijeme tim izmišljotinama!“
A drugi? Drugi će se uplašiti. Zamislite, da se javljate na telefon i sa druge strane vam glas neke Roske, Kleopatre ili nekoga sličnoga kaže: „Novi Smak svijeta je na pomolu.“ Još ako doda: „Pokaj se grešnice / grešniče!“ Ima da se zaledite.
Dok se malo saberete i povratite iz šoka, krenuće pitanja: „Gdje? Kada? Otkud vam taj podatak?“ Ili ćete dotrčati do TV ili novina, da provjerite informaciju.


Ali čega se plašite, pa zar to nije trenutak, koji se na religioznom nivou čeka, kojem se teži i koji većinu podsjeća da bi trebali biti čovječni? Kako stoji u jednoj molitvi. I koji će opet doći sa slavom da sudi živima i mrtvima, Njegovom carstvu neće biti kraja... ili nastavak ... Čekam vaskrsenje mrtvih i život budućeg vijeka.“ 

Zašto se plašite „strašnog suda“ ili „sudnjeg dana“ (mnogo je naziva)? Da li u vama izaziva strah to što niste bili dobri ljudi ili to što niste stigli uraditi sve što ste željeli ili planirali? Da li bi se nešto u vašim životima promijenilo, da ste znali ranije kada će biti? Da li bi pali u ropac, pravili skloništa ili bi se možda sabrali i počeli da uživate u svakom trenutku i bili Bolji Ljudi?

Mnogo postavih pitanja, a slijede nova. No, haj'mo sad jedno po jedno! Krenućemo od pojma Apokalipse, nadovezati se na Srednji vijek, proračune dana kad bi trebao nastupiti „Smak svijeta“, te završiti sa onim čega se ljudi danas plaše.

Smak svijeta ili na grčkom Apokalipsa (otkriće) najavljuju katastrofe koje dovode do kraja istorije, čovječanstva i dolazak Božijeg kraljevstva. Riječ Apokalipsa se odnosi i na grčki naziv posljednje knjige Novog Zavjeta – Otkrivanje. Dolazimo dalje do četiri jahača Apokalipse, koji se upravo pojavljuju u šestoj knjizi – Otkrivanje. Samo opisivanje 4 jahača Apokalipse je bilo prilagođeno, primjetićete, vremenu u kome je „Biblija“ nastala. Dolaze kao nagovještaj kraja svijeta i otvaranje prva četiri od ukupno sedam pečata.

Prvi jahač dolazi na bijelom konju, sa lukom i strijelom, na glavi imaše vijenac i  nastupi osvajački. On predstavlja antihrista, uloga mu je da zavede ljude, navede ih na sukobe. Metaforičko značenje za njega je POHLEPA.
Drugi jahač dolazi na riđem konju, nastavlja tamo gdje je prvi započeo, došao je da uništi mir na zemlji i natjera ljude da se međusobno poubijaju. U ruci drži mač i simbol je RATA.
Treći jahač jaše na vrancu (crnom konju), sa vagom u ruci, dolazi među preživjele i ranjene, donoseći sa sobom GLAD I BOLEST.
Četvrti jahač jaše na sivcu - nađoh fotografije gdje je na bljedunjavo zelenom konju, koji izgleda kao kamen prekriven mahovinom, pakao ide za njim (ili kako nađoh u jednoj interpretaciji da ga prati Had – grčki Bog podzemnog svijeta). Dana mu je vlast nad četvrtinom zemlje, te ima moć da pomori ljude sa moćima prethodnih jahača. On simboliše SMRT.

Ako nastavimo dalje kroz vrijeme dolazimo do Srednjeg vijeka, gdje je crkva imala jak uticaj. Narod je slijepo vjerovao sveštenstvu, živeći u strahu da ne budu kažnjeni, istovremeno boreći se za život. Bili su nepismeni i nisu imali uvid u spise o kojima su sveštenici propovijedali, a ljudi teško da mogu bilo kakvu nedaću preživjeti, bez da vjeruju u nešto. Jedina opcija, koja im je preostajala bijaše da budu poslušni i da se slijepo pokore. I zamislite u jednom takvom trenutku da dođe do pomračenja sunca. Za njih je to bio kraj svijeta, jer su upravo naljutili Boga o kome sveštenstvo propovijeda. Još kad je u 14.vijeku došlo do širenja nepoznate bolesti (za koju se vjeruje danas da je bila kuga), tzv. Crne smrti, ljudi su bivali sve sigurniji da je kraj blizu.
 
U doba renesanse se pojavljuju i prvi matematički proračuni Smaka svijeta, koji se nisu obistinili. Pa su se tako kroz istoriju nizale godine i proroci. Da bi došli svi zajedno do 21.12.2012.godine i čuvenog Tun-a, majanskog kalendara, koji je tu stao. On je poprilično isprepadao svijet, jer Maje nisu bili divljaci koji tamo trčkaraju unaokolo, već su iza sebe ostavili neizbrisiv trag u istoriji. Ljudi, koji su se bavili dublje istraživanjem majanskih kalendara (Majanci su ih imali puno), krenuli su da proučavaju i ovaj kalendar, te su došli do interesantnih zaključaka. Maje nisu predvidjeli kraj svijeta, već evoluciju svijesti. Ovaj kalendar  počinje unazad nekoliko milijardi godina i ima sedam dana i šest noći, gdje svaki dan ima neku bitnu „promjenu u evoluciji ili lekciju“, a noć služi za prilagođavanje. Pa tako prema naučnicima, sad smo na visokom nivou svijesti. Nismo robovi ni kmetovi, ako to ne odlučimo biti, imamo neviđene mogućnost, dostupnost prirodnim izvorima i izvorima informacija, život nam je u mnogočemu olakšan.

Postavlja se pitanje samo, koliko smo mi to u stanju da shvatimo i šta ćemo učiniti sa svim saznanjima? Da li ćemo voditi računa, da ne uništavamo prirodu? Mi zatežemo naše odnose sa prirodom kao praćku, no kad se praćka vrati, boljeće nas.
Postapokaliptični filmovi prikazuju kako se ljudi odnosi jedni prema drugima, kako se bore za opstanak, ne shvatajući da ima dovoljno za sve. No, teško je stvoriti nove zalihe, onome ko je živio naučen da mu je sve na dohvat ruke ili bolje rečeno u konzervi.

Da li ćemo se i dalje plašiti nepoznatoga i smrti, kao što su se naši preci plašili kroz istoriju? Sad je strah od Smaka svijeta malo se izmijenio, te se ne može u tolikoj mjeri povezati sa religijom. Sad imamo strah od smrtonosnih virusa, nuklearnih zima, koje su izazvane nuklearnim ratom. Ova dva straha još i asociraju na jahače Apokalipse, no nama oni nisu bili dovoljni pa smo dodali: udar asteroida ili meteora u Zemlju, crne rupe, tsunamije , vulkane, zemljotrese i sl.

Da li ćemo izvršavati samoubistva dan prije nego što je neko najavio „sudnji dan“, vjernici znajući da je grešno, ljudi koji stavljaju fokus na karmu sebe vraćaju unazad takvim postupkom, ili ćemo biti dovoljno smjeli i nastaviti živjeti? Uostalom, plašiti se smrti je besmisleno, ako smo ZNALI ŽIVJETI.

I to me vodi dalje na onu priču o „SUSRETU SA SMRĆU“. Čovjek sjedi u taverni u Damsku, preko čaše vina vidi Smrt, kako stoji na drugom kraju prostorije. Počinje plakati... „Nije još  došlo moje vrijeme.“ Napušta Damask, jašući konja kroz pustinju. U jednom trenutku osjeća žeđ. Pogleda ispred sebe - stoji Smrt. Čovjek zaplaka, govoreći, kako to nije moguće, jer joj je pobjegao u Damasku. A Smrt stavljajući ruku na njegove rame odgovori: „Takođe, bijah iznenađena kad sam te vidjela u Damasku, moj sastanak sa tobom je oduvijek trebao biti ovdje – u pustinji.“


Iskreno, vjerujem da ljudi imaju veći problem sa životom, koji žive, a kojim nisu zadovoljni, nego sa Smakom svijeta, Strašnim sudom i smrću. No, to je već do svakoga od nas i ne bi bilo loše obaviti koji razgovor sa sobom. Mogli bi se pozitivno iznenaditi budućnošću.

objavljeno na http://amazonke.com/2018/02/03/smak-svijeta-i-4-jahaca-apokalipse/